Još jedan riblji restoran, ovaj put smješten u opatijskoj lučici, doslovno na metar od mora, pokraj parka Angiolina. Poznat restoran u kojem se priprema primorska i istarska kuhinja, i to pretežno riblja jela, iako se može pronaći i pokoje mesno jelo. Ovdje se mogu pojesti i marende, kao na primjer brodet, bakalar na padelu ili maneštra. Kao svoje specijalitete izdvajaju brodet od hobotnice, bakalar na padelu i grdobinu u umaku od kapara s palentom, jedan od nas se odlučio za grdobinu, i ovako vizualno izgledala je super.
Za aperitive nude sve i svašta, zaista je velik izbor domaćih rakija, a na vinskoj će karti svatko naći nešto za sebe. Konobari su ljubazni i okretni, i predlažemo da ih poslušate oko preporuke za jelo. Za predjelo smo uzeli carpaccio od hobotnice i bakalar na bijelo, i jedno i drugo je bilo izvrsno, posluženo aranžirano sa listovima salate i pomidorinima, te sa toplim kruščićem. Za glavno jelo smo dijelili platu marinero: tris sastavljen od crnog rižota, rižoto škampi i rezanaca s lososom. Porcija nije neka za uništit se (cijena je 180 kn), svaki rižoto za sebe je ok, ali osobno mi ta kombinacija i nije bila najsretnija, pa žalim da radije nismo uzeli riblju platu za dvoje, ili poslušali savjet i uzeli grdobinu.
Najeli se i odlučili uzeti i desert, za razliku od Tramerke ovdje imaju popriličan izbor slastica, od palačinki do raznih kolača. Uništili smo se nekakvom čokoladnom bombom kojoj ne znam ime
U svakom slučaju, još jedan od restorana u koji se želim vratiti, krasan ambijent i dobra hrana. Cijene – pa tako, nije to pizzeria, ali nije ni Plavi podrum
Imaju i sajt .

Moram priznati da do nedavno nisam znala za ovu konobu, koja se nalazi malo iznad pretpostavljam svima poznatog Plavog podruma. Svega nekoliko stepenica iznad fensi restorana nalazi se konoba sasvim drugačijeg ugođaja. Relativno malena, uskusno uređena, sa ljubaznim i uslužnim konobarima. Iako na stolovima imaju menu, praksa je da konobar navede što toga dana od ribe imaju, te preporuči jela. Za one koji ne vole ribu, uvijek spreme neku zamjenu, iako su primarno riblja konoba i nemaju izbor mesnih jela, koliko se sjećam jedino nude ramstek.

Ono što Tramerku izdvaja od ostalih konoba u prvom je redu način pripreme jela, pa tako nude tartar od palamide, hobotnicu u umaku od pive, pržene srdelice sa sezamom i sojom i sve tako, maštovito i drugačije, ali opet ne na način da se više ni ne osjeti da se jede riba. Kombinacija jednostavnosti i maštovitosti u pripremi, što je djelo kuhara Andreja Barbierija.

Preporuka - obavezno uzmite predjela, i to najbolje nekoliko njih pa podijelite, sva koja smo probali su odlična (spomenuti tatar i hobotnica, odličan grilani sir, marinada). Što se tiče glavnih jela, prvi put sam jela srdelice sa broskvom (nitko nije htio sa mnom podijeliti ribu sa roštilja, koju se moglo dobiti jedino u prociji za dvije ili čak tri osobe), primjedbe ide količini broskve, stvarno su mogli dati više. Jelo ok, ali predjela su taj put pobijedila. Idući put smo jeli palamide sa žara, i tu idu same pohvale na izvedbu – palamida obično bude suha i traži da je se zalijeva u ulju, međutim ova je bila nevjerojatno ukusna.

Desert – oba puta koja smo bili izbor je bio siromašan: kolač od jabuka, skuta sa voćem i treće čega se ne sjećam. Za one koji ne priznaju ništa osim čokolade, nije baš nešto, ali meni je kolač od jabuka najbolji ikad. Tanki sloj biskvita na kojem su komadi ušećerene jabuke, odlično nešto.

Moramo se vratiti na rižoto od škampi i neki kvalitetan komad ribe s roštilja, a inače su nam kao specijalit naveli i gregadu od raže.

I samo da budete spremni – osim ugođajem i kvalitetom, od ostalih konoba odskaču i cijenom. Predjela, glavno jelo, deserti i vino za dvije osobe – račun od gotovo 300 kn. Što se nas tiče, definitivno vrijedi tih novaca – hrana je odlična, ambijent super sređen, konobari ljubazni i uslužni (naš je neprestano provjeravao imamo li vode, vina i donosio po potrebi kruh, a opet nije išao na živce). Međutim, za one koji su navikli pojest obrok u konobi za male novce (postoji i konoba u Voloskom gdje dvije osobe mogu pojesti taj dan ulovljenu ribu za stotinjak kuna), račun u Tramerki bi mogao biti neugodno iznenađenje.

Kako ovo nije bio prvi posjet restoranu Na Sušaku znao sam već da mogu očekivati kvalitetnu hranu. Iako su me prvi put malo razočarale porcije ovaj put nas je konobar nagovorio na nešto skuplji meni ali čini se da se to itekako isplatilo.

Porcija je bila zadovoljavajuća, a hrana ekstremno dobra. Ždrebeći odresci su mi zbog iskustva u restoranu Na Sušaku trenutno među top hranom koja se može pojesti vani. Pogotovo servirani uz povrće sa žara. Dakle restoran Na Sušaku se može preporučiti svima koji žele pojesti kvalitetnu hranu sa žara u istočnom dijelu grada Rijeke. Kako do restorana Na Sušaku pogledajte ovdje.

Van sezone restorani uz magistralu djeluju nekako sumnjivo, pa smo se odlučili za ručak u restoranu”Košare” u centru Senja, kojeg su nam ovoga ljeta preporučili prijatelji. Svejedno, nismo baš znali što očekivati.

Restoran je velik i solidno sređen, jedino eto nije radilo grijanje, pa je bilo mrvu prohladno. Ušli smo unutra i raspravljali se želimo li tu jesti ili ne, moguće je zbog naše neodlučnosti konobarica bila neljubazna (bar je tako djelovala). A moguće joj je bio i kraj smjene i samo je čekala da ode kući. Ugl do kraja našega ručka posluživala nas je druga konobarica, puno srdačnija, a i mi smo kasnije već bili puno bolje volje.

Bilo nas je petoro, i odlučili smo se za dva puta biftek “Košare” s prilogom i jedan svinjski kotlet u umaku od gljiva. Nakon otprilike 20-30 minuta čekanja (i ispijanja solidnog crnog vina) stiglo je jelo. Veličina porcija nas je odmah oduševila, jedva je sve stalo na stol.

Biftek je pripremljen na roštilju, solidan komad mesa taman pečenog, malo krvavog i izuzetno finog. Prilog je bio pomfri, tikvice i gljive s roštilja, i grašak i mrkva. Ovo posljednje je bilo povrće iz vrećice, međutim - tako dobro napravljeno da se uopće nije osjetio onaj specifični umjetno-plastični okus Kuhar je dodao nekakav začin, i time zaista spasio povrće. Porcija je u stvari za troje, tako da nam je svima ostalo, iako smo se potrudili da što više strpamo u sebe.

Budući da sam morala probati i onu svinjetinu i umak od gljiva, evo pohvale i za to - nakon onog debakla u Restoranu As u Rijeci, znam da se svako jelo može napraviti da bude nejestivo.

Read the rest of this entry »

Groza nije naziv jela, nego je to osjećaj nakon pojedenog ručka u restoranu u centru Rijeke, koji je stalno pun gostiju i u kojem zna biti problem naći stol. Zašto, na to ne znam odgovor. Čula sam komentar “imaju dobar hamburger”, ali onda bi bilo korektno da se reklamiraju kao fast food.

Dakle, hrana: izbor je pao na Menu III - juha, puretina “al la gorgonzola” (tako zaista piše na menuu), zelena pašta sa šunkom i palačnika. Činilo mi se da je riječ o jednostavnom jelu u kojem je teško nešto zeznuti. No eto, čovjek svaki dan nauči nešto novo - moguće je napraviti umak od gorgonzole koji ne valja. Do sada mi se činilo da je to nemoguće, što samo znači da tek sada cijenim sve one fine umake poslije kojih se doslovno oblizivao tanjur.

No krenimo ispočetka - juha. Krepka juha s imenom kojeg sam zaboravila. Fina juha, a nisam neki ljubitelj. Krenulo je s ugodnim iznenađenjem, i vino je bilo u redu, tako da smo s nestrpljenjem čekali glavno jelo. I onda stiže komad mesa prekriven grudastom žućkastom smjesom, i mrvu pretjerano skuhani rezanci s šunkom, također poliveni nekakvom smjesom, ne “a la gorgonzola”, ali nešto u tom stilu. Vrhnje i ulje. Odlučila sam odstraniti “a la gorgonzola” s puretine, i pustiti paštu na miru. Uzela komad kruha, i jela ga s mesom. Sve nekako pretjerano masno, vjerujem da je i hrana u menzi bolja od ovoga. I tako stižemo do deserta…

Read the rest of this entry »

Baš u jeku bojkota zaglavili u Izoli na dobrom jelu! Izola je baš malo mjesto i u 21h je dosta teško naći išta što radi a kamoli da još ima za jesti. Uglavnom prilično slučajno naišli na pizzeriju i špageteriju Gušt (koja ima i vrlo dobru ponudu mesa za pizzeriju i špageteriju), a da je to jedino mjesto koje ima hranu u to doba u krugu od 5km svjedoči i to da smo jedva našli slobodni stol.

Restorančić je skučen ali je super što je pušenje zabranjeno pa se osjeti samo hrana, i to dobra. Posluženi brzo, konobari znaju hr, a hrana stiže  iznenađujuće brzo. Pomalo sam bio skeptičan ali na kraju se to pokazalo kao krivo i hrana me oduševila. Nisam očekivao tako dobar komad ombola u još boljem umaku, a sve skupa u odgovarajućoj porciji koja je više nego dovoljna. Vino također solidno. Cijene su tako, srednje, ništa preskupo.

Pohvalno je i to što imaju sajt.

Ako se ikad nađete blizu Hale Tivoli u Ljubljani i jako ste gladni, preporučam gostionu Keršić. Nalazi se odmah preko puta dvorane na Celovškoj cesti. Sa ulice djeluje kao priprosto mjesto, na stolovima bijeli stoljnjaci i grozan rozi zid, ali fino popunjeno što nas je navelo da uđemo unutra i isprobamo kako se tamo jede. Kako nismo imali puno vremena odlučili smo se za nešto brzo, fino i zdravo – pljeskavice sa sirom i pommes frites, te naravno nezaobilazno Union pivo. Klopa je došla dosta brzo i odmah ugodno iznenađenje – pljeskavice su zbilja ogromne, a bome ni porcije pommes fritesa ne zaostaju za njima. Uz to smo dobili ogromnu košaru kruha, ajvar i naravno kapulu. Pljeskavice su bile stvarno fine, debele, masne i sočne baš kako trebaju biti, te špikane sa finim sirom. Ocjena 5+. Cijena je također pristupačna, sve skupa smo platili 32 eura, dakle svaki od nas se najeo i napio za 10 eura što je sasvim pristojno s obzirom na veličinu porcija i kvalitetu istih. Vratit ćemo se opet svakako i isprobat nešto drugo sa menija, one kobase sa zeljem su izgledale vrlo primamljivo…