Ako vas put nanese kroz Ravennu, u vrijeme rucka ili vecere navratite u predgradje Ravenne zvano Classe. Tamo ima jedan mali restoran zvan “Cassa del Bakko”. Lako cete ga naci, tocno prije Mirabilandije (kod radara) skrecete prema Lidi Sud / Zona Industriale pa prvo skretanje s autoceste desno, pa onda opet desno u ulazu u selo. Cca 100 metara dalje s desne strane. Nije problem naci. Restorancic je ugodan, s poluzatvorenom terasom, sto je bitno za pusace.

Nudi vam se dnevni meni, meso ili riba ali ima i jela po narudzbi. Salate su na principu Svedskog stola i ne naplacuju se dodatno. Izbor salata i zacina za iste je velik i sami mozete kombinirat po ukusu. Jela su vise nego ukusna, porcije su taman, niti prevelike niti premale.

Ukoliko volite egzoticne okuse i kombinacije jela, na pravom ste mjestu, kuhar je lud ko kupus i ako zelite kombinirat ne mozete niti zamislit sta ce vam predloziti i spremiti. Hrskava patka s bog te pita cim, cips od teletine i ruzmarina u crnom pivu, itd, itd. I to vas nece bas puno vise kostat nego dnevni menu. A imat cete i cast da kuhar sjedne s vama za stol, jede i pije.

Prosjecno platim rucak otprilike 10 Eura po osobi, bez vina. Vino, posto nemam pojma o njemu, prepustim konobaru i njegovoj preporuci s obzirom na naruceno jelo, i do sada je svaki put pogodio. Za 15 Eura i jedes i pijes. I to dobro jedes i pijes.

Preporuka za meso u svim restoranima u ovom dijelu IT: snicli, steak, biftek i slicno meso se priprema uvijek krvavo. Napomenite prilikom narudzbe da zapecu, ili cete imat pun tanjur krvi.

Ako se ikad nađete blizu Hale Tivoli u Ljubljani i jako ste gladni, preporučam gostionu Keršić. Nalazi se odmah preko puta dvorane na Celovškoj cesti. Sa ulice djeluje kao priprosto mjesto, na stolovima bijeli stoljnjaci i grozan rozi zid, ali fino popunjeno što nas je navelo da uđemo unutra i isprobamo kako se tamo jede. Kako nismo imali puno vremena odlučili smo se za nešto brzo, fino i zdravo – pljeskavice sa sirom i pommes frites, te naravno nezaobilazno Union pivo. Klopa je došla dosta brzo i odmah ugodno iznenađenje – pljeskavice su zbilja ogromne, a bome ni porcije pommes fritesa ne zaostaju za njima. Uz to smo dobili ogromnu košaru kruha, ajvar i naravno kapulu. Pljeskavice su bile stvarno fine, debele, masne i sočne baš kako trebaju biti, te špikane sa finim sirom. Ocjena 5+. Cijena je također pristupačna, sve skupa smo platili 32 eura, dakle svaki od nas se najeo i napio za 10 eura što je sasvim pristojno s obzirom na veličinu porcija i kvalitetu istih. Vratit ćemo se opet svakako i isprobat nešto drugo sa menija, one kobase sa zeljem su izgledale vrlo primamljivo…

Tijekom izleta u Gorski Kotar stalno prolazimo pored Lokava i konačno je donesena odluka da se zaustavimo i pogledamo što nude Lokve. Sa ceste se odmah uoči ogromno Lokvarsko jezero, a cestice otkrivaju i druge zanimljivosti pa smo tako došli do bistroa Jezero, koje se nalazi stotinjak metara nakon što se prijeđe brana.

Dolazimo do simpatične goranske kućice i terase prepune gostiju. Oduševljeni, nakon početne “samo ćemo palačinke” počinjemo i sa nešto konkretnijim prijedlozima no nailazimo na prvi problem. Čekamo meni 15 minuta. Dobivamo ga, ali nažalost to je i jedino što ćemo dobiti. Naime sljedećih 20 minuta se ništa nije dešavalo, jednostavno konobarice nisu dolazile po narudžbu, a strpljenja je nestalo pa smo za 35 minuta otišli doma na ručak.

Zaključak je da bistro Jezero možda treba preskakati nedjeljom popodne, ipak odluka je da se vratimo i probamo nešto jer postoje sve naznake da bi moglo biti jako dobro! Bistro Jezero

Tijekom jednog izleta Zagrebu, odlučili smo se na posjet Medvednici. Iako je sam izlet prilično kratko trajao (uspjeli smo doći autom do vrha, nabrzinu pogledati Oltar domovine i ostatke Medvedgrada, te pobjegli jer se spremala oluja), ipak smo uspjeli prije toga posjetiti restoran Šestinski Lagvić (i razgledati plan Parka prirode Medvednica, pa sad znamo da tamo svačega ima, i da se moramo vratiti).

Uglavnom - restoran. Sjeli smo na terasu, i iako je bilo krcato, u roku 2 min došao je konobar. Izuzetno ljubazno osoblje, brzo i uslužno, terasa velika i fino sređena, obećavajuće. Prelistali smo menu, zaista ima svega, posebno tih zagorsko-zagrebačkih specijaliteta (ili kako se to već zove :neuki primorci: ), nešto više cijene nego smo navikli, iako ne znam odrediti je li to do restorana, ili jednostavno do Zagreba.

Odlučili smo se za mješano meso i povrće s roštilja, dakle, išli smo na sigurno - nema tu nekih nepoznanica, i teško mogu nešto zeznuti. Međutim, uspjeli su nas iznenaditi, i to poprilično. Na sreću, pozitivno. Meso je bilo vrhunsko! Veliki pladanj (porcija za dvoje) krcat savršeno pripremljenog mesa, niti prepečenog, niti krvavog, s gomilom povrća (jedino patlidžani ne valjaju, i to je jedino što nam je i ostalo), a uz povrće i meso - pečeni krumpir, uz kojeg možemo staviti onu lejm izreku - topi se u ustima. Ovo je jelo koje me usrećilo idućih nekoliko sati Ne znam kakva su im druga jela, jer ovo zaista nije bio maštovit izbor, ali sudeći po ovome - želimo natrag. Prejeli smo se i nismo bili za desert.

Ostalo - vino fino, ako vas pitaju da li ćete vodu - to će vas doći još 15 kn Cijena kao što sam rekla malo viša nego obično, ali isplati se. Eh da, pokraj nas je bio hercegovački par koji je pričao o Hrvatskoj Hrvatima i Tuđmanu, dakle Zagreb je stvarno kao iz tv sapunica

Restoran Vila Velebita je jedan od onih restorana uz Jadransku magistralu koji na prvi pogled ne izgledaju baš obećavajuće. Izvana okićen hrvatskom zastavom i sličnim stvarima ničime ne odaje da bi se u tom restoranu moglo i ok pojesti, no predrasude treba otkloniti i riskirati. Ugodna i brza posluga obavlja posao i naručujemo miješano meso, koje stiže u razumnom roku. I iznenađenje. Dakle hrana je u totalnoj suprotnosti sa vanjskim izgledom koji je loš (dakle hrana je dobra). Odlično meso, odlično povrće kao prilog. Vino također vrijedno spomena. Dakle ovo je jedno od mjesta nešto dalje od Senja u kojem možete stati i pojesti kao čovjek umjesto da napravite to u Senju.

U centru grada Senja čini se nema baš prevelikih šansi da se pojede išta osim sladoleda, pogotovo uz uvjet da je dobro. Čak ni sladoled nije baš dobar. Dakle prva stvar. Trebate pogoditi radno vrijeme, čak ni ljeti to nije lako. Kada je radno vrijeme pogođeno, u mom slučaju naišli smo na jedino mjesto koje je pristojno izgledalo i to je bila pizzeria Tropicana. Letimičan pregled po meniju uz informaciju “imamo samo pizze”, dakle odluka je pizza.  I to je to,  pizza je bila jestiva  i može se preporučiti samo ako ste silno gladni i ne možete više dalje tražiti. U svakom slučaju preporuka je produžiti magistralom prema Rijeci ili u suprotnom smjeru prema Karlobagu, ili pak ubodite cestu prema Vratniku i Lici te zaboravite na Senj kao mjesto gdje se može nešto pojesti.

Pizzeria Delfino na glasu je kao mjesto s odličnim pizzama. Međutim, pizza s plodovima mora koju sam jednom prilikom tamo jela bila je razočaravajuća (plodovi mora su se svodili na komade lignji i još nečega čemu ne znam točan naziv i što izgleda kao pašta, i ne podsjeća na ništa što je ikada plivalo ili raslo u moru). Neke druge pizze su bile istina bolje, ali ništa toliko specijalno.

No, Lovran je predivan, pizzeria je velika i ima odlično uređenu terasu u vrtu, posluga je ljubazna i brza. Ovaj put biram paštu za gljivama i pršutom (moguće je izabrati vrstu pašte, bijele ili zelene rezance, i tako kod svakog jela - gost sudjeluje u kreiranju jela, odabirom priloga ili vrste pašte, pohvale za tu ideju). Iako je pizzeria bila krcata gostiju, nismo dugo čekali na jelo. Spomenut ću da je vino neko nekvalitetno crno (moguće Vranac), da se poslužuje toplo i bez leda, i da mi se čini da ga oplemene vodom.

I tako, stiže pašta, porcija je uistinu velika, dvoje bi se moglo najesti. Ali je okus - nikakav. Jer nije riječ o umaku od gljiva i pršuta, već je na tanjuru zelena pašta zalivena vrhnjem, u koju je ubačeno nekoliko komadića gljiva iz konzerve i nešto komadića nečega što je navodno pršut. Katastrofa. Moguće jedno od najgorih jela koje sam ikada jela vani, i za što sam sigurna da bih puno bolje mogla sama napraviti doma, a nisam baš od kuhanja. Uglavnom - izbjegavajte.

Ostali za stolom su jeli njoke za gulašom od noja (odlično!) i pileće tornjiće (također vrlo dobro i zasitno, riječ je o obilnoj porciji purice na koju je naslagano puno raznog povrća, a sve je zaliveno sirom). Dakle, nije da nemaju ok hrane, nego treba imati sreće pri izboru. Služe i solidna i loša jela, toče grozno vino, prostor i usluga su ok. Ništa posebno dobro ni loše, i definitivno ih prati bolji glas nego zaslužuju, bar što se hrane tiče.