Restoran Vila Velebita je jedan od onih restorana uz Jadransku magistralu koji na prvi pogled ne izgledaju baš obećavajuće. Izvana okićen hrvatskom zastavom i sličnim stvarima ničime ne odaje da bi se u tom restoranu moglo i ok pojesti, no predrasude treba otkloniti i riskirati. Ugodna i brza posluga obavlja posao i naručujemo miješano meso, koje stiže u razumnom roku. I iznenađenje. Dakle hrana je u totalnoj suprotnosti sa vanjskim izgledom koji je loš (dakle hrana je dobra). Odlično meso, odlično povrće kao prilog. Vino također vrijedno spomena. Dakle ovo je jedno od mjesta nešto dalje od Senja u kojem možete stati i pojesti kao čovjek umjesto da napravite to u Senju.

U centru grada Senja čini se nema baš prevelikih šansi da se pojede išta osim sladoleda, pogotovo uz uvjet da je dobro. Čak ni sladoled nije baš dobar. Dakle prva stvar. Trebate pogoditi radno vrijeme, čak ni ljeti to nije lako. Kada je radno vrijeme pogođeno, u mom slučaju naišli smo na jedino mjesto koje je pristojno izgledalo i to je bila pizzeria Tropicana. Letimičan pregled po meniju uz informaciju “imamo samo pizze”, dakle odluka je pizza.  I to je to,  pizza je bila jestiva  i može se preporučiti samo ako ste silno gladni i ne možete više dalje tražiti. U svakom slučaju preporuka je produžiti magistralom prema Rijeci ili u suprotnom smjeru prema Karlobagu, ili pak ubodite cestu prema Vratniku i Lici te zaboravite na Senj kao mjesto gdje se može nešto pojesti.

Pizzeria Delfino na glasu je kao mjesto s odličnim pizzama. Međutim, pizza s plodovima mora koju sam jednom prilikom tamo jela bila je razočaravajuća (plodovi mora su se svodili na komade lignji i još nečega čemu ne znam točan naziv i što izgleda kao pašta, i ne podsjeća na ništa što je ikada plivalo ili raslo u moru). Neke druge pizze su bile istina bolje, ali ništa toliko specijalno.

No, Lovran je predivan, pizzeria je velika i ima odlično uređenu terasu u vrtu, posluga je ljubazna i brza. Ovaj put biram paštu za gljivama i pršutom (moguće je izabrati vrstu pašte, bijele ili zelene rezance, i tako kod svakog jela - gost sudjeluje u kreiranju jela, odabirom priloga ili vrste pašte, pohvale za tu ideju). Iako je pizzeria bila krcata gostiju, nismo dugo čekali na jelo. Spomenut ću da je vino neko nekvalitetno crno (moguće Vranac), da se poslužuje toplo i bez leda, i da mi se čini da ga oplemene vodom.

I tako, stiže pašta, porcija je uistinu velika, dvoje bi se moglo najesti. Ali je okus - nikakav. Jer nije riječ o umaku od gljiva i pršuta, već je na tanjuru zelena pašta zalivena vrhnjem, u koju je ubačeno nekoliko komadića gljiva iz konzerve i nešto komadića nečega što je navodno pršut. Katastrofa. Moguće jedno od najgorih jela koje sam ikada jela vani, i za što sam sigurna da bih puno bolje mogla sama napraviti doma, a nisam baš od kuhanja. Uglavnom - izbjegavajte.

Ostali za stolom su jeli njoke za gulašom od noja (odlično!) i pileće tornjiće (također vrlo dobro i zasitno, riječ je o obilnoj porciji purice na koju je naslagano puno raznog povrća, a sve je zaliveno sirom). Dakle, nije da nemaju ok hrane, nego treba imati sreće pri izboru. Služe i solidna i loša jela, toče grozno vino, prostor i usluga su ok. Ništa posebno dobro ni loše, i definitivno ih prati bolji glas nego zaslužuju, bar što se hrane tiče.

Steak house Fort Apache se nalazi malo izvan Zagreba i odmah pokraj Samobora. Budući da svjetli kao Las Vegas ne može se promašiti. Građen je kompletno od drveta, parkirate se u koralu, konobari su obučeni u žitelje Divljeg Zapada, umjesto barskin stolica nalaze se sedla, sve izgleda kao pravi fort (osim plazmi na kojim se vrte kaubojski filmovi).

Ponuda hrane je kompletno američka. Svi mogući steakovi i kombinacije jela, salate, predjela i deserta. Tu ima od chilli juhe do palačinki u javorovom sirupu (oprez, jako slatko i puno šećera). Steakovi su podijeljeni po kategorijama (po težini… vi gladni možete jesti i beštiju od preko kile, he he), hamburgere, svakakve mesine, možete jesti onion rings - oni koji su probali navukli su se… ja se ne ubrajam u te (jer sam poseban i zato što mi ne valja to, he he), zapečeni grah dobijete u kaubojskoj zdjelici i da ne duljim - vrlo zanimljivo iskustvo.

Read the rest of this entry »

Jurdani su mjesto u zaleđu Rijeke, a ako ikada stignete tamo, nema šanse da nećete uočiti Istranku, poprilično velik restoran uz cestu, s ogromnim parkingom ispred. Izvana uopće ne izgleda toliko loše, što bi išlo u prilog onoj da prvi dojam često vara. Drugi je već bliže realnoj slici, jer prolaz kroz vrata Istranke je poput portala u prošlost, koji vas vodi tamo negdje u zlatne godine jugoslavenskog socijalizma 70-ih. Crveno-bijeli stoljnjaci, zadnji put oprani valjda također tih istih 70-ih, konobarice u onim krasnim “soc-realizam koji mrzi sve oku ugodno” opravicama, par (vjerojatno jurdanskih) kronera za šankom, i blag ali primjetan miris koji svjedoči da Istranka sigurno ima wc-e. Dakle, katastrofa. Ono što zbunjuje jest podatak da guglanje na temu ovog ugostiteljskog objekta vodi na stranicu na kojoj između ostalog stoji da je to popularna konoba s izvrsnim domaćim pršutom, zbog čega sam ja ipak očekivala nešto drugačiji ambijent.

Read the rest of this entry »

Malo i ugodno mjesto pod imenom Pizzeria Venera nalazi se u centru Zagreba (Vlaška 125). Na prvi pogled se čini pizzeria kao pizzeria, ali u Veneri možete jesti pizze od integralnog tijesta koje daju poseban okus, zdravije je - jedino što izostaje efekt teškog podrigivanja od 6 po Richteru kao kod normalnih pizza. Isto tako vam se nude i druga jela od intergralnog brašna (graham i pšenično).

Malo, lijepo i čisto. Par stolova, fino klimatizirano, posluga je pristojna, razgovorljiva i brza.

Ponuda pizza je zaista impresivna, s posebnim imenima (osobno sam probao pizzu integralnu Buffalo Bill i Debelu Bertu, ostale će se kad bude prilike). Isto tako je ponuda vegetarijanskih pizza na nivou. Mala napomena za sve koji žele probati integralnu pizzu - obavezno naknadno dodajete rajčicu kad je pizza pečena, jer tijekom procesa pečenja propada kroz tijesto. Tako da se naknadno pizza natopi rajčicom.

Isto tako nemojte se iznenaditi ako Vam se učini da jedete iznadprosječno brzo - intergralna pizza se doslovno topi u ustima, tako da se činite sami sebi izrazito proždrljivima.

Najčešće rasprave bez kraja su kad se par osoba počne natezati gdje su najbolji ćevapi i gdje ih je najbolje jesti. Osobno smatram takve rasprave bezveznima jer i tako nitko nikad nije u pravu, a rasprava je zanimljiva kao tv prilog Branke Šeparović.

Upoznajem Vas sad s dva mjesta gdje je poseban “balkanski junk food”.

Čingač (na cjeniku piše Ćingač, na vratima Čingač)

Opisati kako doći do tamo baš i ne mogu lagano. Zato se neću ni truditi. Google je Vaš prijatelj, uposlite ga da vam nađe lokaciju ćevabdžinice koja se nalazi u Vukomercu. Samo mjesta izvana ne izgleda nimalo impresivno. OK, nećemo lagati… izvana izgleda kao križanac šupe i štale s plastičnim stolicama ispred. Ali sve se to mijenja kad vam na stol dođu ćevapi izvanserijske veličine i komada (8 - 10, nisam točno siguran). Samo za ilustraciju - šiš-ćevap je veličine limenke od pola litre piva. Ako vam slina još nije počela curiti, sad će krenuti… Pljeskavica s kajmakom (najbolja koju sam do sad probao) je sljedeći logičan izbor nakon ćevapa. Jedva to sve stane na tanjur. Oko vas će jesti radnici, studenti, učenici, biznismeni, tajkuni i penzioneri. Čingač je poznat po tome što nema profiliranu klijentelu nego tamo jednostavno svi idu na najveće ćevape u gradu.

Read the rest of this entry »