Delicije.com
fina jela, pića i mjesta za uživanje

Rubrika Jela

01 10th, 2012

O restoranu Ronjgi smo već pisali, a vjerujemo da je većina Riječana čula za ovaj restoran. Specijalitet su im jela od divljači, no mi smo se ovaj put odlučili za “domaće meso”.

Ali prvo, predjelo – tatarski biftek za dvije osobe. Količina nešto manja nego što se nudi u npr. obližnjem restoranu Nono Frane u Viškovu, cijena ista. Konobar tatar priprema pred gostima, moguće je odrediti koliko da bude začinjeno. Nemamo primjedbe.

Nakon toga ide mesna plata za dvije osobe. Teleći medaljoni u umaku od gljiva, zatim medaljoni u košuljici od pancete, te ramstek na posteljici od rige i prekriven rigom. Vrhunski pripremljeno meso! Uz to ide savršeno grillano povrće.

Za desert nije bilo mjesta. Odlazimo siti i prezadovoljni.




Restoran Aerosteak @ Grobnik
Napisao: Nataša
11 22nd, 2011

Nakon poduže pauze, konačno opet obilazimo restorane po Rijeci i okolici. Gušti su gušti 🙂

O restoranu Aerosteak smo čuli iz više relativno povjerljivih izbora, komentari su bili puni hvale, što se na kraju (a često bude tako) pokazalo negativnim – imali smo vrlo velika očekivanja, zbog čega smo na kraju bili ipak mrvu razočarani. Iako, da odmah naglasim, restoran je sasvim ok i nudi i više nego pristojnu hranu.

Restoran je lijepo i zanimljivo uređen, i tu odmah dobivaju prve pozitivne bodove. Osoblje je ljubazno i prilično brzo – nadam se da nismo samo imali sreće, već da je to pravilo. Oba puta je restoran bio pun, a konobari su u roku nekoliko minuta uzeli narudžbu, donijeli vino a nedugo zatim i predjelo. Budući da su nam iskustva po drugim restoranima svakakva, plus i za ovo.

Prvi put smo se odlučili za pohani sir te jelo kuće pod nazivom Aerosteak (prepisujem iz menua: juneća pisanica, parmezan, maslac, povrće, krumpir, umak). Dočekali su nas s couvertom – mala (zaista mala 🙂 ) kuglica domaće paštete, neloše. Pohani sir – nekoliko prutića masnog i slasnog predjela, iako je moja polovica gunđala kako je to junk i blabla, smazali smo u roku odmah.

Aerosteak – meso je bilo odlično pečeno, rekli smo srednje, i tako je i stiglo – mekano, sočno, izvrsno. Na moju žalost, taj fini komad mesa je bio uvaljan u krušne mrvice, i poslužen s meni nepoznatim umakom koji je grozan. No ajde – mrvice se uklone, ne umače se meso u umak, i sve 5. Moguće druge ova kombinacija oduševljava, meni nije sjela.

I najveći minus za povrće – suho suho suho! Tako ga i ja radim kad roštiljam, i to mi znači da ne znam napraviti povrće na žaru. I malo ga je u porciji – komad pomidora (bezveze), komad patlidžana, malo tikvice i par komadića krumpira.

Zato su tiramisu u čaši i mascarpone sa svježim voćem bili vrhunski! Ljubazna konobarica nas je uvjeravala da uzmemo tortu jer da su im odlične, ako su bolje od ovog što smo odabrali – svaka čast.

Drugi smo se put odlučili za Aero roastbeef (roastbeef, salata, pinjoli, grobnički sir)  kao predjelo, i platu Aerodrom za dvije osobe. Ovoga puta nije bilo couverta, a predjelo je bilo tako – malo pretenciozno za naš (jednostavni 🙂 )ukus. I definitivno preskupo za ono što se dobije – malo nareska, malo sira, salata. Dojam – kul ime za bezveze predjelo.

Glavno jelo – meso (teleći medaljon, svinjski ombol, juneća pisanica, ramstek) opet fino pripremljeno, a povrće opet razočaravajuće. Porcija taman za dvoje,  mogla bi biti i obilnija.

Desert ovaj put nismo jeli, budući da smo doma imali homemade tortu od sira 🙂

Nemaju web, ali evo, našla sam ovo: klik ako ništa, stavili su jelovnik u pdf-u.




01 22nd, 2010

Još jedan riblji restoran, ovaj put smješten u opatijskoj lučici, doslovno na metar od mora, pokraj parka Angiolina. Poznat restoran u kojem se priprema primorska i istarska kuhinja, i to pretežno riblja jela, iako se može pronaći i pokoje mesno jelo. Ovdje se mogu pojesti i marende, kao na primjer brodet, bakalar na padelu ili maneštra. Kao svoje specijalitete izdvajaju brodet od hobotnice, bakalar na padelu i grdobinu u umaku od kapara s palentom, jedan od nas se odlučio za grdobinu, i ovako vizualno izgledala je super.
Za aperitive nude sve i svašta, zaista je velik izbor domaćih rakija, a na vinskoj će karti svatko naći nešto za sebe. Konobari su ljubazni i okretni, i predlažemo da ih poslušate oko preporuke za jelo. Za predjelo smo uzeli carpaccio od hobotnice i bakalar na bijelo, i jedno i drugo je bilo izvrsno, posluženo aranžirano sa listovima salate i pomidorinima, te sa toplim kruščićem. Za glavno jelo smo dijelili platu marinero: tris sastavljen od crnog rižota, rižoto škampi i rezanaca s lososom. Porcija nije neka za uništit se (cijena je 180 kn), svaki rižoto za sebe je ok, ali osobno mi ta kombinacija i nije bila najsretnija, pa žalim da radije nismo uzeli riblju platu za dvoje, ili poslušali savjet i uzeli grdobinu.
Najeli se i odlučili uzeti i desert, za razliku od Tramerke ovdje imaju popriličan izbor slastica, od palačinki do raznih kolača. Uništili smo se nekakvom čokoladnom bombom kojoj ne znam ime 🙂
U svakom slučaju, još jedan od restorana u koji se želim vratiti, krasan ambijent i dobra hrana. Cijene – pa tako, nije to pizzeria, ali nije ni Plavi podrum 🙂
Imaju i sajt .




01 20th, 2010

Moram priznati da do nedavno nisam znala za ovu konobu, koja se nalazi malo iznad pretpostavljam svima poznatog Plavog podruma. Svega nekoliko stepenica iznad fensi restorana nalazi se konoba sasvim drugačijeg ugođaja. Relativno malena, uskusno uređena, sa ljubaznim i uslužnim konobarima. Iako na stolovima imaju menu, praksa je da konobar navede što toga dana od ribe imaju, te preporuči jela. Za one koji ne vole ribu, uvijek spreme neku zamjenu, iako su primarno riblja konoba i nemaju izbor mesnih jela, koliko se sjećam jedino nude ramstek.

Ono što Tramerku izdvaja od ostalih konoba u prvom je redu način pripreme jela, pa tako nude tartar od palamide, hobotnicu u umaku od pive, pržene srdelice sa sezamom i sojom i sve tako, maštovito i drugačije, ali opet ne na način da se više ni ne osjeti da se jede riba. Kombinacija jednostavnosti i maštovitosti u pripremi, što je djelo kuhara Andreja Barbierija.

Preporuka – obavezno uzmite predjela, i to najbolje nekoliko njih pa podijelite, sva koja smo probali su odlična (spomenuti tatar i hobotnica, odličan grilani sir, marinada). Što se tiče glavnih jela, prvi put sam jela srdelice sa broskvom (nitko nije htio sa mnom podijeliti ribu sa roštilja, koju se moglo dobiti jedino u prociji za dvije ili čak tri osobe), primjedbe ide količini broskve, stvarno su mogli dati više. Jelo ok, ali predjela su taj put pobijedila. Idući put smo jeli palamide sa žara, i tu idu same pohvale na izvedbu – palamida obično bude suha i traži da je se zalijeva u ulju, međutim ova je bila nevjerojatno ukusna.

Desert – oba puta koja smo bili izbor je bio siromašan: kolač od jabuka, skuta sa voćem i treće čega se ne sjećam. Za one koji ne priznaju ništa osim čokolade, nije baš nešto, ali meni je kolač od jabuka najbolji ikad. Tanki sloj biskvita na kojem su komadi ušećerene jabuke, odlično nešto.

Moramo se vratiti na rižoto od škampi i neki kvalitetan komad ribe s roštilja, a inače su nam kao specijalit naveli i gregadu od raže.

I samo da budete spremni – osim ugođajem i kvalitetom, od ostalih konoba odskaču i cijenom. Predjela, glavno jelo, deserti i vino za dvije osobe – račun od gotovo 300 kn. Što se nas tiče, definitivno vrijedi tih novaca – hrana je odlična, ambijent super sređen, konobari ljubazni i uslužni (naš je neprestano provjeravao imamo li vode, vina i donosio po potrebi kruh, a opet nije išao na živce). Međutim, za one koji su navikli pojest obrok u konobi za male novce (postoji i konoba u Voloskom gdje dvije osobe mogu pojesti taj dan ulovljenu ribu za stotinjak kuna), račun u Tramerki bi mogao biti neugodno iznenađenje.




Kako ovo nije bio prvi posjet restoranu Na Sušaku znao sam već da mogu očekivati kvalitetnu hranu. Iako su me prvi put malo razočarale porcije ovaj put nas je konobar nagovorio na nešto skuplji meni ali čini se da se to itekako isplatilo.

Porcija je bila zadovoljavajuća, a hrana ekstremno dobra. Ždrebeći odresci su mi zbog iskustva u restoranu Na Sušaku trenutno među top hranom koja se može pojesti vani. Pogotovo servirani uz povrće sa žara. Dakle restoran Na Sušaku se može preporučiti svima koji žele pojesti kvalitetnu hranu sa žara u istočnom dijelu grada Rijeke. Kako do restorana Na Sušaku pogledajte ovdje.




Van sezone restorani uz magistralu djeluju nekako sumnjivo, pa smo se odlučili za ručak u restoranu”Košare” u centru Senja, kojeg su nam ovoga ljeta preporučili prijatelji. Svejedno, nismo baš znali što očekivati.

Restoran je velik i solidno sređen, jedino eto nije radilo grijanje, pa je bilo mrvu prohladno. Ušli smo unutra i raspravljali se želimo li tu jesti ili ne, moguće je zbog naše neodlučnosti konobarica bila neljubazna (bar je tako djelovala). A moguće joj je bio i kraj smjene i samo je čekala da ode kući. Ugl do kraja našega ručka posluživala nas je druga konobarica, puno srdačnija, a i mi smo kasnije već bili puno bolje volje.

Bilo nas je petoro, i odlučili smo se za dva puta biftek “Košare” s prilogom i jedan svinjski kotlet u umaku od gljiva. Nakon otprilike 20-30 minuta čekanja (i ispijanja solidnog crnog vina) stiglo je jelo. Veličina porcija nas je odmah oduševila, jedva je sve stalo na stol.

Biftek je pripremljen na roštilju, solidan komad mesa taman pečenog, malo krvavog i izuzetno finog. Prilog je bio pomfri, tikvice i gljive s roštilja, i grašak i mrkva. Ovo posljednje je bilo povrće iz vrećice, međutim – tako dobro napravljeno da se uopće nije osjetio onaj specifični umjetno-plastični okus 🙂 Kuhar je dodao nekakav začin, i time zaista spasio povrće. Porcija je u stvari za troje, tako da nam je svima ostalo, iako smo se potrudili da što više strpamo u sebe.

Budući da sam morala probati i onu svinjetinu i umak od gljiva, evo pohvale i za to – nakon onog debakla u Restoranu As u Rijeci, znam da se svako jelo može napraviti da bude nejestivo.

Read the rest of this entry »




Groza @ Restoran As, Rijeka
Napisao: Nataša
03 11th, 2009

Groza nije naziv jela, nego je to osjećaj nakon pojedenog ručka u restoranu u centru Rijeke, koji je stalno pun gostiju i u kojem zna biti problem naći stol. Zašto, na to ne znam odgovor. Čula sam komentar “imaju dobar hamburger”, ali onda bi bilo korektno da se reklamiraju kao fast food.

Dakle, hrana: izbor je pao na Menu III – juha, puretina “al la gorgonzola” (tako zaista piše na menuu), zelena pašta sa šunkom i palačnika. Činilo mi se da je riječ o jednostavnom jelu u kojem je teško nešto zeznuti. No eto, čovjek svaki dan nauči nešto novo – moguće je napraviti umak od gorgonzole koji ne valja. Do sada mi se činilo da je to nemoguće, što samo znači da tek sada cijenim sve one fine umake poslije kojih se doslovno oblizivao tanjur.

No krenimo ispočetka – juha. Krepka juha s imenom kojeg sam zaboravila. Fina juha, a nisam neki ljubitelj. Krenulo je s ugodnim iznenađenjem, i vino je bilo u redu, tako da smo s nestrpljenjem čekali glavno jelo. I onda stiže komad mesa prekriven grudastom žućkastom smjesom, i mrvu pretjerano skuhani rezanci s šunkom, također poliveni nekakvom smjesom, ne “a la gorgonzola”, ali nešto u tom stilu. Vrhnje i ulje. Odlučila sam odstraniti “a la gorgonzola” s puretine, i pustiti paštu na miru. Uzela komad kruha, i jela ga s mesom. Sve nekako pretjerano masno, vjerujem da je i hrana u menzi bolja od ovoga. I tako stižemo do deserta…

Read the rest of this entry »