Uvod u priču: najbolji pršut na svijetu radila je moja dalmatinska baka, nekad davno kad Dalmacija nije bila apartmansko naselje, a na selu je još uvijek bilo domaćih životinja. Baka je tvrdila da je njezin pršut najbolji jer prasce hrani (između ostalog) viškom voća kojeg je imala. Osim pršuta, baka je imala i najbolji višnjevac, gust, sladak i s onim nagradnim višnjama na dnu boce, a još uvijek se sjećam i krvavica koje je slala za Božić, kao i janjetine pod pekom kojom bi nas dočekala kad bi došli u posjet iz daleke Rijeke.
Fast forward u današnjicu: na selu danas više nema ni svinje ni ovce, a “dalmatinski pršut” znači da je uvozno meso eventualno sušeno u pršutani u Dalmaciji. To je tako, vremena se mijenjaju, ljudi pojma nemaju što jedu i svašta prolazi, ali ja se dobro sjećam okusa bakine hrane.
Pa kad je do nas došla preporuka za gospodarstvo Roca, imanje koje se nalazi na području Velima (3km od izlaza s autoceste A1 (Pirovac), nedaleko Šibenika, odnosno Vodica), morali smo probati.
Za početak, ambijent: riječ je o vrlo lijepom imanju koje se sastoji od kamene kuće-restorana s velikom terasom okružene vinogradom, voćnjakom i maslinikom. Tu je i mali muzej, proizvodni pogon, vinski podrum i konoba. U blizini je i farma na kojoj se uzgajaju svinje od kojih se dobiva pršut (da, prave svinje za pravi dalmatinski pršut). Sve onako tradicionalno, autohtono, domaće.
Osoblje uslužno i ljubazno, restoran uvijek pun gostiju. Čim sjednete poslužuju aperitiv, travaricu ili višnjevaču. Biram višnjevaču, donose je, ispijam gutljaj i transportiram se u prošlost. Ovo je višnjevac moje bake, pravi pravcati višnjevac, gust, sladak i sa višnjom u dnu čaše. Odmah pitam može li se kupiti boca, upućuju me na mali dućan u sklopu restorana.
Naručujemo juhu i janjetinu s ražnja, sve je zaista domaće u pravom smislu riječi. Jednostavna, a prefina hrana, okus prošlosti i davnih obiteljskih ručkova: juha od više vrsta mesa, sočna janjetina, domaće vino…
U dućanu kupujemo par boci višnjevca i nekoliko paketa pršuta (cijena varira ovisno o tome koliko su dugo sušeni). Nova obiteljska tradicija: svaki put kad vozimo autocestom za Split, izlazimo kod Vodica i ručamo kod Roce.
