Delicije.com
fina jela, pića i mjesta za uživanje
Delicije.com


Rubrike


Prijava i Registracija


Linkovi



Arhiva unosa



Rubrika Restorani

Van sezone restorani uz magistralu djeluju nekako sumnjivo, pa smo se odlučili za ručak u restoranu”Košare” u centru Senja, kojeg su nam ovoga ljeta preporučili prijatelji. Svejedno, nismo baš znali što očekivati.

Restoran je velik i solidno sređen, jedino eto nije radilo grijanje, pa je bilo mrvu prohladno. Ušli smo unutra i raspravljali se želimo li tu jesti ili ne, moguće je zbog naše neodlučnosti konobarica bila neljubazna (bar je tako djelovala). A moguće joj je bio i kraj smjene i samo je čekala da ode kući. Ugl do kraja našega ručka posluživala nas je druga konobarica, puno srdačnija, a i mi smo kasnije već bili puno bolje volje.

Bilo nas je petoro, i odlučili smo se za dva puta biftek “Košare” s prilogom i jedan svinjski kotlet u umaku od gljiva. Nakon otprilike 20-30 minuta čekanja (i ispijanja solidnog crnog vina) stiglo je jelo. Veličina porcija nas je odmah oduševila, jedva je sve stalo na stol.

Biftek je pripremljen na roštilju, solidan komad mesa taman pečenog, malo krvavog i izuzetno finog. Prilog je bio pomfri, tikvice i gljive s roštilja, i grašak i mrkva. Ovo posljednje je bilo povrće iz vrećice, međutim – tako dobro napravljeno da se uopće nije osjetio onaj specifični umjetno-plastični okus 🙂 Kuhar je dodao nekakav začin, i time zaista spasio povrće. Porcija je u stvari za troje, tako da nam je svima ostalo, iako smo se potrudili da što više strpamo u sebe.

Budući da sam morala probati i onu svinjetinu i umak od gljiva, evo pohvale i za to – nakon onog debakla u Restoranu As u Rijeci, znam da se svako jelo može napraviti da bude nejestivo.

Read the rest of this entry »




03 11th, 2009

Groza nije naziv jela, nego je to osjećaj nakon pojedenog ručka u restoranu u centru Rijeke, koji je stalno pun gostiju i u kojem zna biti problem naći stol. Zašto, na to ne znam odgovor. Čula sam komentar “imaju dobar hamburger”, ali onda bi bilo korektno da se reklamiraju kao fast food.

Dakle, hrana: izbor je pao na Menu III – juha, puretina “al la gorgonzola” (tako zaista piše na menuu), zelena pašta sa šunkom i palačnika. Činilo mi se da je riječ o jednostavnom jelu u kojem je teško nešto zeznuti. No eto, čovjek svaki dan nauči nešto novo – moguće je napraviti umak od gorgonzole koji ne valja. Do sada mi se činilo da je to nemoguće, što samo znači da tek sada cijenim sve one fine umake poslije kojih se doslovno oblizivao tanjur.

No krenimo ispočetka – juha. Krepka juha s imenom kojeg sam zaboravila. Fina juha, a nisam neki ljubitelj. Krenulo je s ugodnim iznenađenjem, i vino je bilo u redu, tako da smo s nestrpljenjem čekali glavno jelo. I onda stiže komad mesa prekriven grudastom žućkastom smjesom, i mrvu pretjerano skuhani rezanci s šunkom, također poliveni nekakvom smjesom, ne “a la gorgonzola”, ali nešto u tom stilu. Vrhnje i ulje. Odlučila sam odstraniti “a la gorgonzola” s puretine, i pustiti paštu na miru. Uzela komad kruha, i jela ga s mesom. Sve nekako pretjerano masno, vjerujem da je i hrana u menzi bolja od ovoga. I tako stižemo do deserta…

Read the rest of this entry »




01 6th, 2009

Dragi svi, posto nase podrucje industrijski poprilicno gravitira Italiji, i cesto idemo poslovno u te EU krajeve, evo kratko o tome gdje se moze nesto pojesti u Ravenni.

Ukoliko ste na sluzbenom putu, a zeljni ste pojesti dobar riblji rucak skoknite u zaselak Marina di Ravenna, pratite znak Traghetto (trajekt) i na kruznom toku ispred trajekta ste kod “Trattorie Cubane Irma & Pino”. Morate znati da cijeli ovaj dio Italije ima specificnu pripremu ribe (u krusne mrvice, pa u vrelo ulje) i nije niti priblizno nasoj ribljoj klopi. Restoran je jednostavan, skoro nalik na menzu, ali imaju odlicno kucno vino i prilican izbor jela. Talijanska tradicija jela je u slijedovima (predjelo, prvo jelo, drugo jelo, slatko), ali ovdje izaberite samo jedno od toga. Porcije su u najmanju ruku ogromne i od mase neukusnih jela po razlicitim restoranima po navedenom kraju, prilicno ukusne. Dobar je izbor raznih vrsta pasti s morskim stvarima (sluzi se po osobi na pladnju). Glavna jela su razlicite vrste i kombinacija frigane ribe i muzgavaca. Za otprilike 30 do 35 eura po osobi moze se dobro najest i zarumenit obraze. Isto tako, kao i vecini Talijanskih restorana, racun moze biti izdan na kompletan meni, sto je bitno za nas poslovnjake kojima broje case vina na racunu. Za vino bih preporucio bijelo – frizzante ala cassa. Odlicno ide uz klopu, lagano je i osvjezavajuce. Vec pripremljeni gemist.

Vazno: restorani u Italiji imaju radno vrijeme od 12:30 do 15:00 i od 19:30 do 23:00. Ukoliko dodjete u medjuvremenu, ostaje vam uvijek ducan ili uz malo srece sendvic na pumpi.




01 6th, 2009

Ako vas put nanese kroz Ravennu, u vrijeme rucka ili vecere navratite u predgradje Ravenne zvano Classe. Tamo ima jedan mali restoran zvan “Cassa del Bakko”. Lako cete ga naci, tocno prije Mirabilandije (kod radara) skrecete prema Lidi Sud / Zona Industriale pa prvo skretanje s autoceste desno, pa onda opet desno u ulazu u selo. Cca 100 metara dalje s desne strane. Nije problem naci. Restorancic je ugodan, s poluzatvorenom terasom, sto je bitno za pusace.

Nudi vam se dnevni meni, meso ili riba ali ima i jela po narudzbi. Salate su na principu Svedskog stola i ne naplacuju se dodatno. Izbor salata i zacina za iste je velik i sami mozete kombinirat po ukusu. Jela su vise nego ukusna, porcije su taman, niti prevelike niti premale.

Ukoliko volite egzoticne okuse i kombinacije jela, na pravom ste mjestu, kuhar je lud ko kupus i ako zelite kombinirat ne mozete niti zamislit sta ce vam predloziti i spremiti. Hrskava patka s bog te pita cim, cips od teletine i ruzmarina u crnom pivu, itd, itd. I to vas nece bas puno vise kostat nego dnevni menu. A imat cete i cast da kuhar sjedne s vama za stol, jede i pije.

Prosjecno platim rucak otprilike 10 Eura po osobi, bez vina. Vino, posto nemam pojma o njemu, prepustim konobaru i njegovoj preporuci s obzirom na naruceno jelo, i do sada je svaki put pogodio. Za 15 Eura i jedes i pijes. I to dobro jedes i pijes.

Preporuka za meso u svim restoranima u ovom dijelu IT: snicli, steak, biftek i slicno meso se priprema uvijek krvavo. Napomenite prilikom narudzbe da zapecu, ili cete imat pun tanjur krvi.




Ako se ikad nađete blizu Hale Tivoli u Ljubljani i jako ste gladni, preporučam gostionu Keršić. Nalazi se odmah preko puta dvorane na Celovškoj cesti. Sa ulice djeluje kao priprosto mjesto, na stolovima bijeli stoljnjaci i grozan rozi zid, ali fino popunjeno što nas je navelo da uđemo unutra i isprobamo kako se tamo jede. Kako nismo imali puno vremena odlučili smo se za nešto brzo, fino i zdravo – pljeskavice sa sirom i pommes frites, te naravno nezaobilazno Union pivo. Klopa je došla dosta brzo i odmah ugodno iznenađenje – pljeskavice su zbilja ogromne, a bome ni porcije pommes fritesa ne zaostaju za njima. Uz to smo dobili ogromnu košaru kruha, ajvar i naravno kapulu. Pljeskavice su bile stvarno fine, debele, masne i sočne baš kako trebaju biti, te špikane sa finim sirom. Ocjena 5+. Cijena je također pristupačna, sve skupa smo platili 32 eura, dakle svaki od nas se najeo i napio za 10 eura što je sasvim pristojno s obzirom na veličinu porcija i kvalitetu istih. Vratit ćemo se opet svakako i isprobat nešto drugo sa menija, one kobase sa zeljem su izgledale vrlo primamljivo…




10 21st, 2008

Tijekom izleta u Gorski Kotar stalno prolazimo pored Lokava i konačno je donesena odluka da se zaustavimo i pogledamo što nude Lokve. Sa ceste se odmah uoči ogromno Lokvarsko jezero, a cestice otkrivaju i druge zanimljivosti pa smo tako došli do bistroa Jezero, koje se nalazi stotinjak metara nakon što se prijeđe brana.

Dolazimo do simpatične goranske kućice i terase prepune gostiju. Oduševljeni, nakon početne “samo ćemo palačinke” počinjemo i sa nešto konkretnijim prijedlozima no nailazimo na prvi problem. Čekamo meni 15 minuta. Dobivamo ga, ali nažalost to je i jedino što ćemo dobiti. Naime sljedećih 20 minuta se ništa nije dešavalo, jednostavno konobarice nisu dolazile po narudžbu, a strpljenja je nestalo pa smo za 35 minuta otišli doma na ručak.

Zaključak je da bistro Jezero možda treba preskakati nedjeljom popodne, ipak odluka je da se vratimo i probamo nešto jer postoje sve naznake da bi moglo biti jako dobro! Bistro Jezero




Tijekom jednog izleta Zagrebu, odlučili smo se na posjet Medvednici. Iako je sam izlet prilično kratko trajao (uspjeli smo doći autom do vrha, nabrzinu pogledati Oltar domovine i ostatke Medvedgrada, te pobjegli jer se spremala oluja), ipak smo uspjeli prije toga posjetiti restoran Šestinski Lagvić (i razgledati plan Parka prirode Medvednica, pa sad znamo da tamo svačega ima, i da se moramo vratiti).

Uglavnom – restoran. Sjeli smo na terasu, i iako je bilo krcato, u roku 2 min došao je konobar. Izuzetno ljubazno osoblje, brzo i uslužno, terasa velika i fino sređena, obećavajuće. Prelistali smo menu, zaista ima svega, posebno tih zagorsko-zagrebačkih specijaliteta (ili kako se to već zove :neuki primorci: ), nešto više cijene nego smo navikli, iako ne znam odrediti je li to do restorana, ili jednostavno do Zagreba.

Odlučili smo se za mješano meso i povrće s roštilja, dakle, išli smo na sigurno – nema tu nekih nepoznanica, i teško mogu nešto zeznuti. Međutim, uspjeli su nas iznenaditi, i to poprilično. Na sreću, pozitivno. Meso je bilo vrhunsko! Veliki pladanj (porcija za dvoje) krcat savršeno pripremljenog mesa, niti prepečenog, niti krvavog, s gomilom povrća (jedino patlidžani ne valjaju, i to je jedino što nam je i ostalo), a uz povrće i meso – pečeni krumpir, uz kojeg možemo staviti onu lejm izreku – topi se u ustima. Ovo je jelo koje me usrećilo idućih nekoliko sati 🙂 Ne znam kakva su im druga jela, jer ovo zaista nije bio maštovit izbor, ali sudeći po ovome – želimo natrag. Prejeli smo se i nismo bili za desert.

Ostalo – vino fino, ako vas pitaju da li ćete vodu – to će vas doći još 15 kn 🙂 Cijena kao što sam rekla malo viša nego obično, ali isplati se. Eh da, pokraj nas je bio hercegovački par koji je pričao o Hrvatskoj Hrvatima i Tuđmanu, dakle Zagreb je stvarno kao iz tv sapunica 🙂