Još jedan riblji restoran, ovaj put smješten u opatijskoj lučici, doslovno na metar od mora, pokraj parka Angiolina. Poznat restoran u kojem se priprema primorska i istarska kuhinja, i to pretežno riblja jela, iako se može pronaći i pokoje mesno jelo. Ovdje se mogu pojesti i marende, kao na primjer brodet, bakalar na padelu ili maneštra. Kao svoje specijalitete izdvajaju brodet od hobotnice, bakalar na padelu i grdobinu u umaku od kapara s palentom, jedan od nas se odlučio za grdobinu, i ovako vizualno izgledala je super.
Za aperitive nude sve i svašta, zaista je velik izbor domaćih rakija, a na vinskoj će karti svatko naći nešto za sebe. Konobari su ljubazni i okretni, i predlažemo da ih poslušate oko preporuke za jelo. Za predjelo smo uzeli carpaccio od hobotnice i bakalar na bijelo, i jedno i drugo je bilo izvrsno, posluženo aranžirano sa listovima salate i pomidorinima, te sa toplim kruščićem. Za glavno jelo smo dijelili platu marinero: tris sastavljen od crnog rižota, rižoto škampi i rezanaca s lososom. Porcija nije neka za uništit se (cijena je 180 kn), svaki rižoto za sebe je ok, ali osobno mi ta kombinacija i nije bila najsretnija, pa žalim da radije nismo uzeli riblju platu za dvoje, ili poslušali savjet i uzeli grdobinu.
Najeli se i odlučili uzeti i desert, za razliku od Tramerke ovdje imaju popriličan izbor slastica, od palačinki do raznih kolača. Uništili smo se nekakvom čokoladnom bombom kojoj ne znam ime
U svakom slučaju, još jedan od restorana u koji se želim vratiti, krasan ambijent i dobra hrana. Cijene – pa tako, nije to pizzeria, ali nije ni Plavi podrum
Imaju i sajt .

Moram priznati da do nedavno nisam znala za ovu konobu, koja se nalazi malo iznad pretpostavljam svima poznatog Plavog podruma. Svega nekoliko stepenica iznad fensi restorana nalazi se konoba sasvim drugačijeg ugođaja. Relativno malena, uskusno uređena, sa ljubaznim i uslužnim konobarima. Iako na stolovima imaju menu, praksa je da konobar navede što toga dana od ribe imaju, te preporuči jela. Za one koji ne vole ribu, uvijek spreme neku zamjenu, iako su primarno riblja konoba i nemaju izbor mesnih jela, koliko se sjećam jedino nude ramstek.

Ono što Tramerku izdvaja od ostalih konoba u prvom je redu način pripreme jela, pa tako nude tartar od palamide, hobotnicu u umaku od pive, pržene srdelice sa sezamom i sojom i sve tako, maštovito i drugačije, ali opet ne na način da se više ni ne osjeti da se jede riba. Kombinacija jednostavnosti i maštovitosti u pripremi, što je djelo kuhara Andreja Barbierija.

Preporuka - obavezno uzmite predjela, i to najbolje nekoliko njih pa podijelite, sva koja smo probali su odlična (spomenuti tatar i hobotnica, odličan grilani sir, marinada). Što se tiče glavnih jela, prvi put sam jela srdelice sa broskvom (nitko nije htio sa mnom podijeliti ribu sa roštilja, koju se moglo dobiti jedino u prociji za dvije ili čak tri osobe), primjedbe ide količini broskve, stvarno su mogli dati više. Jelo ok, ali predjela su taj put pobijedila. Idući put smo jeli palamide sa žara, i tu idu same pohvale na izvedbu – palamida obično bude suha i traži da je se zalijeva u ulju, međutim ova je bila nevjerojatno ukusna.

Desert – oba puta koja smo bili izbor je bio siromašan: kolač od jabuka, skuta sa voćem i treće čega se ne sjećam. Za one koji ne priznaju ništa osim čokolade, nije baš nešto, ali meni je kolač od jabuka najbolji ikad. Tanki sloj biskvita na kojem su komadi ušećerene jabuke, odlično nešto.

Moramo se vratiti na rižoto od škampi i neki kvalitetan komad ribe s roštilja, a inače su nam kao specijalit naveli i gregadu od raže.

I samo da budete spremni – osim ugođajem i kvalitetom, od ostalih konoba odskaču i cijenom. Predjela, glavno jelo, deserti i vino za dvije osobe – račun od gotovo 300 kn. Što se nas tiče, definitivno vrijedi tih novaca – hrana je odlična, ambijent super sređen, konobari ljubazni i uslužni (naš je neprestano provjeravao imamo li vode, vina i donosio po potrebi kruh, a opet nije išao na živce). Međutim, za one koji su navikli pojest obrok u konobi za male novce (postoji i konoba u Voloskom gdje dvije osobe mogu pojesti taj dan ulovljenu ribu za stotinjak kuna), račun u Tramerki bi mogao biti neugodno iznenađenje.

Kad se nađete u Korčuli, ne propustite pohoditi konobu “Maslina”, na izlazu iz grada Korčule prema Lumbardi.

Blagovao sam tamo 6 ili 7 puta i svaki put se iznova oduševim “žrnovskim makarunima” vlasnice i kuharice gospođe Ljiljane Duhović. Makaruni su rađeni ručno, dakako, a odlični su sa šugom od kozica dok su sa krepkim šugom od sjeckane govedine upravo nenadmašni. Naprosto ih sanjam približavajući se Korčuli sve to intenzivnije, razmišljajući da li je užitak prethodnog dolaska možda bio slučajan! Ma, kakvi, postojano je to pravilo!

I druge delicije vrijede dolaska u “Maslinu”: pečeni trak hobotnice uz domaće povrće, šjor Ivo maestralno sprema i probrane komade mesa, lignje su vazda iz korčulanskog akvatorija, topli uštipci su krasna dobrodošlica uz lijepu travaricu… i tako dalje.

Posluga je ugodna i ljubazna, vjerujte joj kad vam preporuči vino kuće a po volji su vam i ubočena vina lokalnih proizvođača.

Kompletni užitak će vam sigurno premašiti cijenu koju ćete platiti. I rado ćete se opet vratiti.

Kako ovo nije bio prvi posjet restoranu Na Sušaku znao sam već da mogu očekivati kvalitetnu hranu. Iako su me prvi put malo razočarale porcije ovaj put nas je konobar nagovorio na nešto skuplji meni ali čini se da se to itekako isplatilo.

Porcija je bila zadovoljavajuća, a hrana ekstremno dobra. Ždrebeći odresci su mi zbog iskustva u restoranu Na Sušaku trenutno među top hranom koja se može pojesti vani. Pogotovo servirani uz povrće sa žara. Dakle restoran Na Sušaku se može preporučiti svima koji žele pojesti kvalitetnu hranu sa žara u istočnom dijelu grada Rijeke. Kako do restorana Na Sušaku pogledajte ovdje.

Van sezone restorani uz magistralu djeluju nekako sumnjivo, pa smo se odlučili za ručak u restoranu”Košare” u centru Senja, kojeg su nam ovoga ljeta preporučili prijatelji. Svejedno, nismo baš znali što očekivati.

Restoran je velik i solidno sređen, jedino eto nije radilo grijanje, pa je bilo mrvu prohladno. Ušli smo unutra i raspravljali se želimo li tu jesti ili ne, moguće je zbog naše neodlučnosti konobarica bila neljubazna (bar je tako djelovala). A moguće joj je bio i kraj smjene i samo je čekala da ode kući. Ugl do kraja našega ručka posluživala nas je druga konobarica, puno srdačnija, a i mi smo kasnije već bili puno bolje volje.

Bilo nas je petoro, i odlučili smo se za dva puta biftek “Košare” s prilogom i jedan svinjski kotlet u umaku od gljiva. Nakon otprilike 20-30 minuta čekanja (i ispijanja solidnog crnog vina) stiglo je jelo. Veličina porcija nas je odmah oduševila, jedva je sve stalo na stol.

Biftek je pripremljen na roštilju, solidan komad mesa taman pečenog, malo krvavog i izuzetno finog. Prilog je bio pomfri, tikvice i gljive s roštilja, i grašak i mrkva. Ovo posljednje je bilo povrće iz vrećice, međutim - tako dobro napravljeno da se uopće nije osjetio onaj specifični umjetno-plastični okus Kuhar je dodao nekakav začin, i time zaista spasio povrće. Porcija je u stvari za troje, tako da nam je svima ostalo, iako smo se potrudili da što više strpamo u sebe.

Budući da sam morala probati i onu svinjetinu i umak od gljiva, evo pohvale i za to - nakon onog debakla u Restoranu As u Rijeci, znam da se svako jelo može napraviti da bude nejestivo.

Pogledaj cijeli članak »

Groza nije naziv jela, nego je to osjećaj nakon pojedenog ručka u restoranu u centru Rijeke, koji je stalno pun gostiju i u kojem zna biti problem naći stol. Zašto, na to ne znam odgovor. Čula sam komentar “imaju dobar hamburger”, ali onda bi bilo korektno da se reklamiraju kao fast food.

Dakle, hrana: izbor je pao na Menu III - juha, puretina “al la gorgonzola” (tako zaista piše na menuu), zelena pašta sa šunkom i palačnika. Činilo mi se da je riječ o jednostavnom jelu u kojem je teško nešto zeznuti. No eto, čovjek svaki dan nauči nešto novo - moguće je napraviti umak od gorgonzole koji ne valja. Do sada mi se činilo da je to nemoguće, što samo znači da tek sada cijenim sve one fine umake poslije kojih se doslovno oblizivao tanjur.

No krenimo ispočetka - juha. Krepka juha s imenom kojeg sam zaboravila. Fina juha, a nisam neki ljubitelj. Krenulo je s ugodnim iznenađenjem, i vino je bilo u redu, tako da smo s nestrpljenjem čekali glavno jelo. I onda stiže komad mesa prekriven grudastom žućkastom smjesom, i mrvu pretjerano skuhani rezanci s šunkom, također poliveni nekakvom smjesom, ne “a la gorgonzola”, ali nešto u tom stilu. Vrhnje i ulje. Odlučila sam odstraniti “a la gorgonzola” s puretine, i pustiti paštu na miru. Uzela komad kruha, i jela ga s mesom. Sve nekako pretjerano masno, vjerujem da je i hrana u menzi bolja od ovoga. I tako stižemo do deserta…

Pogledaj cijeli članak »

Kavana Toš je jedna od ugodnih iznenađenja u zimom obavijenoj Crikvenici. Uređena s velikom dozom ukusa, s malobrojnim, ali nadasve ljubaznim osobljem, odličnim izborom kolača ona je jednostavno savršeno mjesto za prijateljski razgovor uz kavu i kolače.

Svojom ponudom raznovrsnih kolača niti jednog sladokusaca ne ostavlja ravnodušnim. Iz ponude mogu izdvojiti odlične štrudle sa sirom ili jabukama, kolače ferrero rocher, jaffa, snickers, nutella, amarena, bijela čokolada, raffaelo itd. Dok se oni koji malo manje vole slatko ili trenutačno nakon ovih praznika “paze šta jedu” mogu zadovoljiti sa odličnom kavom uz koju zasebno dobiju vrčić s mlijekom kako bi po svom guštu mogli dodati više ili manje mlijeka.

Naravno to je samo manji dio onoga što vam Kavana Toš nudi, s ostatkom ponude će vas sa zadovoljstvom i strpljenjem upoznati uvijek nasmijano i raspoloženo osoblje. Kavana Toš je pravi izbor za onoga kojem je osim kvalitete važna i ta posebna toplina, ozračje i osjećaj dobrodošlice.